HIV/AIDS u zakonodavstvu

HIV/AIDS U ZAKONODAVSTVU RH
Analiza s prijedlozima izmjena zakonodavnih rješenja i jačanja ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om
UN tematska skupina za AIDS
Urednica: Iva Jovović

Provedena analiza pokazala je da u RH postoje određene odredbe koje imaju diskriminatorni karakter u odnosu prema osobama koje žive s HIV-om (npr. još uvijek je obvezatno testiranje osoba pod zdravstvenim nadzorom, osoba koje traže određena zaposlenja te u određenim slučajevima zatvorenika; osobama koje žive s HIV-om nije dozvoljeno obavljanje određenih poslova; moguće je odrediti obvezatan tretman spolnim radnicama; traži se da se na osmrtnicama posebno naznači da je osoba bolovala od AIDS-a i da se s njezinim lešom postupa na poseban način, itd.).

Osim toga ukazali smo na niz slučajeva u kojima je dolazilo do diskriminacije osoba koje žive s HIV-om u praksi, nezavisno od određenih zakonskih rješenja ili stoga što ne postoje odgovarajuća zakonska rješenja, odnosno odgovarajuća pravna zaštita osoba koje žive s HIV-om (nedovoljno se štiti privatnost osoba i njihovo pravo naamoodređenje, ne pruža im se uvijek adekvatna liječnička pomoć, doživljavaju diskriminaciju u obrazovnom sustavu, na poslu itd.). U tekstu smo ukazali na čitav niz zakonodavnih nedostataka i dali prijedloge gdje bi sve trebalo intervenirati u hrvatsko zakonodavstvo kako bi se suzbila diskriminacija i/ili stigmatizacija osoba koje žive s HIV-om te se osigurala bolja zaštita njihovih prava. Niti jedan javnozdravstveni razlog ne zahtijeva ograničavanje prava i sloboda osoba samo stoga što su HIV ili imaju AIDS.

Diskriminacija osoba koje žive s HIV-om nije opravdana ni pri zapošljavanju, ni u obrazovnom sustavu, ni glede stanovanja. No budući je diskriminacija i stigmatizacija osoba koje žive s HIV-om vrlo česta na svim razinama našeg društva, nije dovoljno samo izmijeniti, i/ili poboljšati, odnosno donijeti određene odredbe u našem zakonodavstvu na koje smo ukazali u ovom tekstu, već postoji i potreba donošenja antidiskriminacijskog zakona kojim bi se zagarantirala prava osobama koje žive s HIV-om i zaštitilo ih se od javnih i privatnih zlouporaba. Zaštitom osoba koje žive s HIV-om od diskriminacije potaklo bi ih se na dobrovoljno testiranje, savjetovanje, omogućio bi im se lakši pristup obrazovanju, liječničkoj brizi i socijalnoj zaštiti. Antidiskriminacijski zakon predstavljao bi i dobar temelj za obrazovanje poslodavaca, obrazovnih djelatnika, liječnika i drugih kako da izbjegnu diskriminirajuće ponašanje prema osobama koje žive s HIV-om.

Antidiskriminacijski zakon bi uz normativno i odgojno djelovanje za sve građane služio i kao sredstvo zastrašivanja odnosno prevencije od buduće diskriminacije i pružao bi mogućnost osobama koje žive s HIV-om, koje su diskriminirane, tražiti pravnu zaštitu. S obzirom da je hrvatsko društvo poprilično neosjetljivo na probleme osoba s najrazličitijim hendikepima i često se odnosi prema njima diskriminirajuće, čini nam se da bi bilo bolje donijeti jedan antidiskriminacijski zakon za sve osobe s nedostacima koji bi obuhvatio i osobe koje žive s HIV-om , nego li donijeti poseban antidsikriminacijski zakon samo za osobe koje žive s HIV-om. Osim toga na taj način bi se HIV/AIDS tretirao kao i bilo koji drugi hendikep, a u donošenju antidiskriminacijskog zakona imala bi se puno veća podrška u društvu. Pri tom nam kao uzor može poslužiti The Americans with Disabilities Act iz 1990. god. ili antidsikriminacijski zakon donijet u Argentini 1992. ili pak Hong Kongu 1996. te rad na Konvenciji UN-a o pravima osoba s hendikepima.83 Antidiskriminacijski zakon vjerojatno neće promijeniti uvjerenja koja ljudi imaju, ali bi mogao promijeniti njihovo ponašanje prema osobama koje žive s HIV-om te bi mogao zagarantirati osobama koje žive s HIV-om jednak tretman i poštovanje njihovih prava. Stoga bi taj zakon trebao imati više edukativan nego kazneni karakter pri čemu bi rješavanje sporova putem suda trebalo biti krajnje sredstvo. Donošenje antidiskriminacijskog zakona bio bi i značajan doprinosu u osnaženju preventivnih akcija u borbi protiv širenja HIV/AIDS-a u RH.

Dakle provedena analiza je pokazala potrebu interveniranja na četiri razine:

1. Donošenje antidiskriminacijskog zakona za osobe s hendikepom

  1. potrebno je donijeti antidiskriminacijski zakon i to zakon koji bi se odnosio na sve osobe s hendikepima uključujući i osobe koje žive s HIV-om, osobe koje nisu HIV pozitivne, ali se misli da jesu, odnosno članove njihovih obitelji te osobe koje dolaze s njima u kontakt;
  2. u tu svrhu treba osnovati interdsiciplinarno, međuresorno tijelo koje bi sačinjavali stručnjaci različitih grana prava (ustavno, kazneno, zdravstveno, građansko, radno i socijalno, upravno, itd.), te drugih disciplina (medicine, socijalnog rada, obrazovanja, itd.);
  3. zakon bi trebao obuhvatiti zaštitu od diskriminacije (izravne i neizravne), u sustavu zdravstvene zaštite, zapošljavanja, socijalnog osiguranja, obrazovanja, sporta, kod udruživanja, smještaja, u sindikatima, transportu, osiguranju, pristupu dobrima i uslugama i dr.;
  4. valjalo bi provesti edukacione programe putem kojih bi se društvo upoznalo s antidiskriminacijskim propisima i time se promijenilo diskriminirajuće ponašanje i stavovi;

2. Izmjene postojećih zakona i podzakonskih akata tamo gdje diskriminiraju osobe koje žive s HIV-om ili im ne pružaju dostatnu zaštitu

  1. treba osnovati interdisciplinarnu zakonodavnu komisiju koja bi imala ovlasti pregledati hrvatsko zakonodavstvo i predložiti potrebne izmjene;
  2. ovaj izvještaj predstavlja dobru podlogu za rad takve komisije jer ukazuje na problematična mjesta u hrvatskom zakonodavstvu i naznačuje moguće promjene (u zaključku svakog poglavlja ukazali smo na potrebne zakonske intervencije);
  3. izmjene zakona same po sebi nisu dostatne – potrebno je pomoći osobama ostvariti svoja prava te u tom smislu treba raditi na edukaciji sudaca, odvjetnika, državnih odvjetnika i policije, na uvođenju besplatne pravne pomoći osobama koje žive s HIV-om i koje s obzirom na svoje imovno stanje ne mogu podmiriti troškove pravne pomoći, uvođenje besplatnih pravnih savjeta koji bi se mogli davati putem udruga ili nekih državnih institucija, itd.

3. Zaštita prava vulnerabilnih skupina (žena, djece, intravenskih uživatelja droge, muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima) – posebnu pažnju valja posvetiti:

  1. zaštiti žena od spolnog nasilja i svih oblika zlostavljanja, uvođenje spolnog odgoja koji bi se između ostalog bavio podučavanjem važnosti upražnjavanja sigurnih spolnih odnosa (korištenje kondoma i drugih oblika zaštite);
  2. zagarantirati djeci pravo na dobivanje informacija glede različitih načina izbjegavanja infekcije, uvesti testiranje djece uz njihov pristanak (dakle bez pristanka roditelja kad god su djeca sama sposobna dati pristanak), putem propisa olakšati usvajanje djece koja žive s HIV-om i pružiti podršku društva prilikom usvajanja djece koja žive s HIV-om;
  3. pitanju poželjnosti legalizacije prostitucije i dekriminalizacije lakih droga.

4. Priručnik o pravima osoba koje žive s HIV-om (pravima vezanim uz testiranje, zaštitu privatnosti, liječenje, obrazovanje, naknadu štete, zapošljavanje i rad, putovanje, zdravstveno i socijalno osiguranje, stanovanje itd.), namijenjen:

  1. osobama koje žive s HIV-om radi njihovog boljeg informiranja i lakšeg ostvarivanje njihovih prava;
  2. osobama koje dolaze u svom poslu ili na drugi način u kontakt s osobama koje žive s HIV-om (liječnici, odvjetnici, državni odvjetnici, policija, suci, socijalni radnici i dr.), radi boljeg shvaćanje same bolesti te smanjenja diskriminirajućeg ponašanja i stavova prema osobama koje žive s HIV-om.